Već dugo živimo u vremenu idola, superstarova, moćnika, ali i velikih umetnika, stvaralaca na svim oblastima. Internet i njegovo brisanje granica omogućili su da neko „preko noći“ stekne planetarnu popularnost, da se u celom razvijenom i većem delu zemalja u razvoju za neko ime brzo pročuje. Expanzija i društvenih mreža doprinela je da se popularnost vrtoglavo penje kada jednom krene naviše.

Običan, tzv.mali čovek gleda, divi se, nekad i zavidi, i često pita „zašto on nije rođen pod takvom srećnom zvezdom“? Trujući tako sebe mislima o svojoj bezvrednosti, postaje u svojim očima sve manji i manji. Neko se malo i buni i tesno mu u sopstvenoj koži, skupljajući hiljade kvazi prijatelja, dajući sebi trenutnu injekciju dopamin sa xx lajkova, kad mu padne samopouzdanje. Ali, suština je da retko ko vidi svoju svrhu. Oni malo slabijeg mentalnog zdravlja, većeg senzibiliteta neretko uz ovakve misli dođu i do depresije. Nezadovoljstvo pre svega sobom, a onda indirektno i svime što ga okružuje, samo se gomila.

Kada bi zastali samo na tren, zamrznuli trenutak kao u filmu, proveli sa sobom iskrenih 2h, isključenih konekcija i tehnologija, mi sami sa svojim mislima, ogoljeni, i malo razmišljali…Sve ima svoju svrhu, pa tako i mi. Sve i svako. Nismo mali ni najmanje, nismo nebitni već smo sebe takvima učinili. Kada bi svoj svet okrenuli i druge vrednosti u svoje potporne zidove uneli i naša slika i naša psiha bili bi drugačiji.

Naša uloga nije da sviramo gitaru kao Prince, stvorimo kompaniju kao Microsoft, trčimo kao Bolt, možda je naša uloga dati nekom podršku ko će uz nju stvoriti nešto, voleti nekog nesebično kome je naša ljubav lek. Hajde da okrenemo stvari iz nezadovoljstva, zavisti i hejta, da postanemo zadovoljni sobom ako smo svaki dan makar jednom biću bili podrška, nekad kroz reč, gest,…ali podrška. Počnimo da merimo svoju vrednost sa količinom poklonjene ljubavi ljudima oko sebe, sa brojem osmeha koje smo nekom stavili. Počnimo da mi vrednost ljudi merimo brojem onih koji ga iskreno vole, brojem onih koje je podržao, a ne koliko materijalnih stvari poseduje.

Pitajte se: kada Vas je poslednji put neko zagrlio, koliko ljudi koje ste u poslednje vreme upoznali su vam naširoko pričali o tome koliko toga poseduju, ili koliko „važnih“ ljudi znaju, koliko su bitni? Niko od njih nije rekao koliko ljudi u svom životu voli, od koliko njih nikad nije odustao i kada oni sami jesu, jel se seća kada je ruku pružio kada je neko padao. Ili…samo jedno „hvala“ koliko puta na dan kaže.

Hteli mi to da priznamo ili ne, ali kultura nosi dobru energiju sa sobom, ona je vozila ovaj svet napred. Nekultura ga koči. A zaista, nije teško biti kulturan.

Da li se još uvek pitate koja je vaša svrha? Da budemo svedoci da jedino dobra energija pokreće svet, pa tako i ovu našu zemlju, kadkad zemlju tužnih lica, izuzetnih psovki, jer hranimo je tako. Nije teško razumeti, saslušati, poštovati, ili makar pokušati.  Ne treba nam mnogo. A biće lepše.

I treba nam 2h da razmislimo jel smo zaista mali i nevažni. Mali smo onoliko koliko ne dajemo, a ne koliko nemamo. Svako od nas tu je sa svrhom, nekad vidljivom, nekad ne tako jasnom. Dovoljna je jedna podrška na dan, jedno hvala i mi već nismo mali. Nekada materijalna podrška ne znači ništa ako niko u nas ne veruje. Svi smo vredni podrške, ljubavi i lepe reči…nije teško biti kulturan i svetu značajan, a uz sve to i prija. Neki su već shvatili da sva postignuća su ništa ako se izgubila sreća u nama

I ne zamerite cinicima, hejterima, oponentima, nekad kada je trebalo neko im nije dao podršku i sad strah od lične bezvrednosti kulja u njima. I njih podržite, iznenadite, jer imate svoju vrednost i svrhu.

Kako jednom neko reče „možda si samo običan čovek na ovom svetu, ali zato si nečiji čitav svet“.