Verujem da je svako od nas čuo neku priču, situaciju života gde je neki kolaga, koleginica otišao u najvećem usponu svoje karijere i počeo da se bavi uzgojem malina, ili koza. Da je neko samo izašao iz firme i nikad se više nije vratio… Da su ljudi oybiljni profesionalci napuštali svoje poslove i odlazili da se bave nekom delatnošću za koju ima nisu trebali ni fakulteti ni magistrature.

Šta se desi ljudima da jednog dana donesu odluku da iz korena promene svoj život?

Mislim da se svi sećamo filma „Pad“ (Falling Down) u kome Majkl Daglas u spicu saobraćajne gužve, izlazi iz kola i kreće obračunavanje sa svime sto ga je godinama pritiskalo dolazivši kao posledica „modernog načina života“. Slika pregorevanja kapaciteta, izgaranja ili kako se danas popularno zove „burn out“.

[videos file=“https://www.youtube.com/watch?v=yooamJf-T_8″][/videos]

O njemu se malo priča, o njemu ni u jednoj kompaniji nema podataka. Takođe, svi ćemo čuti za stres i ponekad imati prilike da pročitamo, ili dobijemo predavanje kako se zaštiti, ako je to uopšte moguće, od istog. Ali o sindomu „sagorevanja kapaciteta“ se više ćuti, iako je on mnogo kompleksniji i dugoročniji od stresa.

Sam termin „burn-out“ je anglosaksonskog porekla i u bukvalnom smislu znači sagoreti, utihnuti.  U Japanu se za ovaj sindrom koristi reč „kaloshi“ koja doslovno znači smrt od umora na poslu.

Njegova expanzija krenula je od pojave ekonomske krize u svetu 2008. I od tada on predstavlja ozbiljan društven i profesionalan problem koji na dugoročnom nivou  utiče na psiho-fizičko zdravlje zaposlenog, na rezultate njegove produktivnosti i motivacije za život uopšte.

„Burn out“ sindrom je „odgovor“ našeg organizma na hroničan stres kojim je izložen na poslu. Najčešće počinje da se javlja uslod opterećujućih relacija sa nadredjenima i/ili klijentima, a dalje se širi na privatne relacije… sa porodicom, prijateljima.

Organizam jednostavno postaje iscrpljen, fizički i psihički. Nagomilan stres u sebi, neispraznjen i neoslobodjen, a pod pritiskom novog, koji dolazi kroz razne medjuljudske i emotivne odnose, iz dana u dan, dovode do jednostavog „trošenja materijala“. Osoba postaje napeta, počinje da oseća svoju potrošenost i bespomoćnost da se izbori sa stresnim situacijama, čime postaje umorna, iscrpljena. Ona gubi volju, energiju i za sasvim obične životne aktivnosti, a vremenom ne vidi više ni smisao ni svoj cilj.

Klasičan primer je mlada osoba velikih ambicija, koja je na početku svoje karijere. Ona kreće da se daje do maximuma kapaciteta. Vrtoglavo je prati uspeh, čime ona potvrdjuje sebi da je to dobar pravac. Zanemaruje svoj privatan život jer za „njega se sada nema vremena“. Daje se nemilice, ostaje i po 12h n poslu. I tako 15 godina. Način i dugoročnost uz mnoge izazove koji su se javljali potrošili su njene    unutrašnje resurse odakle je crpela emotivnu energiju za izgaranje preko mere. Počinje polako da oseća emotivnu iscrpljenost jer „potrošeni izvori“ nisu  „dopunjeni“ novom emocijom od partnera, deteta,…roditelji možda više nisu živi, a prijatelji…“poslednji put su me pozvali pre 2 godine kada sam ih odbio zbog pripreme prezentacije“.

Baterije postaju prazne. Gubi se osećaj za druge, javlja se ravnodušnost, bezvoljnost. Osoba tada postaje svesna da nema više tu energiju, a da su zahtevi postali sve veći. Počinje da sumnja u svoju kompetentnost i uspešnost rada, čime se pojačava napetost, razdražljivost, imulsivnost i često vredjanje, grubo i cinično ponašanje prema svojim saradnicima i ukućanima. Druga zamka u koju upada je upotreba alkohola, narkotika ili lekova da bi se napetost otklonila. Čime se odlazi još dublje u depresiju i bolesti zavisnosti.

Da li ima spasa? Naravno. Čovek nije mašina. Čak i mašina zahteva promenu akumulatora, ili izvor napajanja na struju. Zašto bi čovek bio drugačiji. Samosvesnost sebe i činjenice da smo mi ipak društvena bića, sa normalnom i opravdanom potrebom za emocijom-punjenjem baterija, je bitna stvar. Takođe, samosvesnost da godišnji odmor sa  isključivanjem poslovnih momenata, zaista donosi više koristi, nego štete. Uvođenje hobija, sporta u svakodnevni život, priroda, priroda..

Kompanije bi trebalo da osete i prepoznaju pojavu „burn out“ sindroma kod svojih zaposlenih, da takvim pojedincima pomognu upravo kao što pomažu novozaposlenima.  Ne očekujmo, mada bi trebalo, da kompanije obezbede pomoć kroz rotacija radnog mesta, plaćenih seminara relaksacije, uvođenje soba za opuštanje, soba za društvene igare… Sve vodeće komapnije u svetu, od Google-a preko Apple-a imaju i ponose se ovakvim corners-ima (uglovima) kod sebe.  Neke obezbeđuju predavanja o raznim tehnikama otklanjanja stresa, upravljanja mislima, časove yoge meditacije…sve to u cilju očuvanja najveće vrednosti kojima raspolažu,  kako ne bi „sagorela pre vremena“.

I ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe.

Related Posts